Legenda o postanku *Mojave pustinje

 U neko davno doba, prije mnogo tisuća godina, Nevada je bila pod vodom. Atlanski ocean se  spajao s Tihim oceanom i bilo je vrlo malo zemlje, na kojoj se mogao razvijati život kopnenih  životinja. U malom ribarskom selu, na jednom od brojnih otoka okruženih beskrajnom, modrom  vodom, živio je dječak po imenu Yoltan. 

 Njegov otac je bio ribar, a mati se brinula o šestero djece, nastojeći skuhati ukusnu hranu za  svoju obitelj. Djeca bi se igrala po cijeli dan trčeći kroz selo i istraživajući okolnu šumu. Nisu se  obazirali na opomene starijih ljudi da ne idu daleko. Opasnost je mogla vrebati iza svakog drveta  guste šume što je pokrivala planinu u sredini otoka. 

 Jednog jutra, kad su seoski ribari isplovili daleko na pučinu u potrzi za ribom, Yoltan je s  društvom svojih vršnjaka odlutao dalje u šumu. Igrali su se „skrive“ ne primjećujući kako je  šuma postajala sve tamnija i tamnija. Odjednom kao da su teški oblaci skliznuli s vrhova planine  i sakrili sunce; gusta tama zavladala je okolinom. Dječaci su se uplašili, jer nisu mogli naći put  nazad u svoje selo. 

 Od straha, djeca su pala na koljena i počela se moliti svome Bogu; jedan dječak se molio Bogu  vjetra, drugi Bogu kiše, treći Bogu mora, a Yoltan se molio Heliosu, Bogu sunca.  

„Dragi bože Heliosu, osvjetli nam put kroz šumu, kako bi se mogli vratiti kući.“ 

 Bog sunca, Helios, čuo je Yoltanovu molitvu i probio se svojom zlatnom kočijom, u kojoj je  nosio sunce, kroz teške oblake. Topla svjetlost obasjala je sretna lica djece, koja su zadivljeno  gledala u blistavo božanstvo. 

“Idite kući!” zagrmio je Helios. Nije volio skretati sa svoje redovne putanje, istok-zapad. 

“Idemo”, vrištavo su uzvratila djeca, trčeći kroz šumu. Samo je Yoltan zastao na trenutak i  pogledao još jednom u pravcu leteće kočije. 

“Hvala dragi Heliosu.” 

“Vidjet’ ćemo se još!” reče Helios proročanski, noseći sunce u svojoj kočiji dalje na zapad. 

 Nakon par godina, Yoltan je odrastao i zaljubio se u seosku ljepoticu Novalu, kćerku  poglavice plemena. Poglavica je želio svoju kćer udati za sina poglavice plemena na susjednom  otoku. Yoltan i Novala su se krišom sastajali izvan sela ispod stare masline i sanjali otvorenih  očiju o sretnom životu.  

 Ali bližio se dan kad se Novala trebala udati i otići u susjedno pleme. Yoltan se ponovno  obratio za pomoć Heliosu. Molio je svaki dan prije spavanja i ujutro kad bi se probudio.  

“Dragi Heliosu, pomozi mi da Novala bude moja. Bez nje ne želim živjeti.” 

 Bog sunca čuo je njegove duge molitve i jednog jutra, čim je Yoltan otvorio oči, Helios mu se  obratio:

“Pomoći ću ti ako obećaš da ćeš me ti i cijeli tvoj potomak štovati kao vaše najveće božanstvo.”  “Obećajem”, rekao je Yoltan bez imalo oklijevanja. 

 Sljedećeg dana, kad su svi odrasli otišli u ribolov, Yoltan i Novala pobjegli su iz sela. Prešli su  visoku planinu kroz gustu šumu i spustili se na drugu starnu otoka. Bez čamca za daljni bijeg,  gledali su u duboku vodu, očajno se moleći Heliosu. Znali su da će poglavica plemena, sa svojim  ratnicima, uskoro stići do njih.  

 Odjednom se s neba spustila blistava kočija. Helios je spustio sunce blizu vode i ona se počela  isparavati. Kopno otoko širilo se sve dalje i dalje dok se nije spojilo s kopnom drugog otoka. Yoltan i Novala mogli su nastaviti bijeg do susjednog otoka, gdje su se sakrili u šumi. Sljedećeg  dana Helios je ponovno spustio svoju kočiju skoro do površine oceana i vrelinom sunca ispario  vodu. Dvoje zaljubljenih nastavili su svoj bijeg od jednog do drugog otoka. 

 Tako je to trajalo danima, dok konačno nisu osjetili da su sigurni od potjere. Bog sunca je  isušio tisuće četvornih kilometara oceana i stvorio novu zemlju na kojoj su Yoltan i Novala  zasnovali svoj život.  

 Glas o novoj, rajskoj zemlji proširio se i uskoro su im se pridružili drugi ljudi koji su bježali  od okrutnih vođa, ratova i nepravde. U novoj zemlji snovi su postajali stvarnost. Zemlja je bila  plodna i biljni i životinjski svijet bujao je u raskošnoj svjetlosti sunca. Zajedno su podigli  spomenik Heliosu i donosili mu cvijeće svake nedjelje. Yoltan i Novala imali su petero slatke  djece.  

 Vrijeme je prolazilo, godine su postajale stoljeća i sjećanja na Yoltana i Novalu su izblijedila. Bili su zaboravljeni od njihovih potomaka, koji su prestali štovati Heliosa. Spomenik su mu  srušili i na njegovo mjesto podigli spomenik posvećen Bogu tame Erebusu. Bojali su se tame i  hladnoće i željeli su mu se umiliti. 

 Helios se strašno naljutio na njihovi izdaju. 

“Ja ću vas ugrijati!” dreknuo je da se cijela zemlja zatresla.  

 Spustio je svoju kočiju bliže zemlji. Toplo sunce postalo je ogromno i zaklonilo je sav vidik.  Postalo je užasno vrelo i pržilo je sve oko sebe. Uskoro su se šume osušile, a životinje pobjegle  daleko. Rajska zemlja pretvorila se u pustinju. Od tada se ljudi pate tražeći hranu u oskudnoj Mojave pustinji.  

  

 Zoran Sova Las Vegas NV *Mojave se čita Mohave 

Odgovori

Postavite i Vi svoju reklamu ovdje!