Pročitajte novu priču Sonje Škobić o mladom pjesniku

Pogled kroz prozor

Ljetno je rano jutro. Mladić otvara drvene škure svoje sobe i udiše svježi morski zrak. Bude ga sunčeva svjetlost i cvrkut ptica, hrane životnom snagom koja mu je potrebna za taj dan. I tako svaki dan. Poput nekog rituala, otvara prozor i uvijek očekuje novi doživljaj. Možda svaki dan i nije neponovljivo lijep, ali njegova mlada pjesnička duša i mašta vide bolje, dalje i više. On se raduje svakom novootvorenom pupoljku, svome radosnom psu ispod prozora, koji prije ostalih ukućana, osjeti svaki njegov pokret.
Svako jutro nova slika; mirno plavo more, pa nemirno. Šarena duga poslije kiše, planine pokrivene bijelim snijegom. Kako život prolazi, tako se godišnja doba smjenjuju i donose novi početak kada sve loše treba zaboraviti.
Izlazi iz svoje sobe, spušta se niz kameno stepenište i odlazi na malo drveno pristanište ispred svoje kuće. Istoga trena – njegova ruka u toplom i još uvijek mirnom moru, a njegova mašta mnogo, mnogo dalje: na pučini oceana koji bjesni i pjeni, a on na brodu koji uplovljava na kopno nekog Novog svijeta.
Okreće se prema kamenoj kući svojih predaka koja je odoljela svim vjetrovima i olujama prošlih vremena. Kuća – zadnja u nizu starih kamenih zdanja, uz usku krivudavu ulicu uz plavo more. Na ulazu – cvijeće svih boja. Među njim – ruža , njegova mirisna kraljica.
I ponovno se vraća u svoja četiri zida zaštićen toplinom i neizmjernom ljubavlju i brigom svojih roditelja. Tu je i sretan i tužan, ali nikada sam. S njim su njegove pjesme koje se roje u njegovoj glavi.
Noć je. Veliki mjesec svijetli iznad brda. Njegov pas već spava, a on sam, u svoja četiri zida, zamišlja – kako dalje , kojim stazama života. Zna da mora požuriti jer vrijeme neumitno prolazi, a pješčani sat radi protiv života i ljubavi.
Mladić u društvu samozatajno šuti, ali samo oni koji znaju za njegov skriveni svijet pjesama i urođeni pjesnički talent znaju koliko misli i riječi još čeka da ugledaju svjetlost dana ili neprospavanih noći.
Mladić se ne predaje tišini. Svira na svome starinskom crnom klaviru i opet nedostatak riječi nadomješta muzika. I dok svira svoj omiljeni valcer, čuje zvuke nemirnih valova ispod svoga prozora. Tišini mjesta nema gdje snovi caruju. Mirise i zvuke radosno upija jer život je za njega lijep dok sam, u rano jutro, tiho otvara svoj prozor prema moru.
Uzima nalivpero. Ptičica koja radosno pjeva, ne da mu pisati. Sve mu ponovno govori: život i ljubav koju je osjetio su neprocjenjivi.
Majka ga zove. Mora rano ustati. Odlazi polagati zadnji ispit. Mladost polako odlazi, a on je u duši i dalje razdragano dijete zaštićeno u ljusci od ljubavi.
Pjesnik je rođen i odrastao u kamenoj kući pokraj mora. Tu je dovršio i svoju prvu zbirku pjesama. Sada je vrijeme da, nakon što je on ocijenio ljude, oni ocijene njegove pjesme.
I dok okreće stranice svoje prve knjige pjesama, vidim neizmjernu sreću u njegovim očima i potrebu da svaki novi TRENUTAK u životu pretoči u nove pjesme. Koje, poput rijeke teku iz svoga nepresušnog izvorišta, i uviru u njegovo modro more…

Odgovori

Postavite i Vi svoju reklamu ovdje!