„Jesi li ti normalan?“: Kako opisujete svoje dijete, tako ga i oblikujete

Prije nekoliko dana bila sam jednom rođendanu gdje je jedno dijete napravilo jednu dosta zastrašujuću stvar. Njegova majka je odmah reagirala, udaljivši ga iz situacije uz riječi „Jesi li ti normalan?“

Ponekad u izazovnim situacijama reagiramo onako kako ne bismo htjeli. Ponekad poviknemo, kažemo „prestani vrištati“ i pak odaberemo nešto treće. Jako je bitno da ne odaberemo negativne riječi jer se one mogu utkati u dječji mozak i postati dijelom slike koju dijete stvara o sebi.

Od malena nas pitaju „je li dobra beba?“

Iako je pitanje bezazleno, ne postoji loša beba. Nije beba nije zla, zločesta ili loša. Neke bebe malo manje spavaju i malo više plaču, ali to je ne čini ne-dobrom.

I dok raste, djetetovo ponašanje se konstantno ocjenjuje.

Ona je sramežljiva?

Uf što je brbljava.

On je strašno neposlušan.

Nemoguć je.

Pozitivne ili negativne riječi imaju snažan učinak na djecu, na to kako oni sebe doživljavaju i gdje im je mjesto.

„Jezik oblikuje način na koji ljudi razmišljaju“, kaže kognitivna znanstvenica Lera Boroditsky čiji TED talk preporučam da poslušate.
Poput brojnih drugih stvari, i roditeljstvo je pod utjecajem jezika, odnosno komunikacije.

Imate li dijete koje je sramežljivo, nećete mu pomoći da se otvori tako da mu govorite da je sramežljivo, već ćete mu potvrditi da ono jest sramežljivo.

Ako vas netko upita je li vaše dijete sramežljivo ili to primijeti naglas ispred djeteta, samo recite „Nije sramežljivo, samo voli razmisliti prije nego nešto kaže ili učini.“ Tako ćete djetetu poručiti da je ono osoba koja razmišlja, a ne koja je sramežljiva. Negativnu riječ zamijenili ste pozitivnom.

Ako dijete napravi neku spačku, nemojte mu reći da je zločesto, nego da to što je napravilo nije lijepo. Udari li vas, umjesto „Prestani me udarati“ možete reći „Znam da si ljut, ali ti ne dozvoljavam da me udaraš.“ Priznali ste djetetovu emociju, a pritom mu ukazali na nepoželjno ponašanje

Doživi li dijete tantrum usred parka ili kod kuće, nemojte mu reći da je nepodnošljivo, neposlušno, neodgojeno ili nešto slično. Niti to nemojte reći drugoj osobi pored vas.

Negativno: On je razmažen pa se baca na pod

Pozitivno: Strašno mu je teško, a ne zna to još artikulirati

Kada komuniciramo, nerijetko lijepimo naljepnice na nečiji karakter.
Ako djetetu govorimo da nije normalno, kako točno očekujemo da ono o sebi razmišlja pozitivno?

Naravno da ne treba tolerirati svakakvo ponašanje, niti biti roditelj koji u svemu vidi cvijeće i leptiriće pa se pravite kako se nešto nije dogodilo.

Što učiniti ako vaše dijete udari neko drugo?

Ako vaše dijete udari neko drugo dijete ispred vas, nemojte vikati „Jesi li ti normalan“ ili „Baš li zločest.“ Ali nije dovoljno ni reći „To nije lijepo“ i pustiti ga da se dalje igra jer dijete nije ništa naučilo iz toga osim da je udaranje ok.

Dijete razmišlja: „Ok, nije lijepo, ali situacija se po mene ne mijenja ako ja udaram ljude“. Odličan put da odgojite dijete koje mlati druge u budućnosti iako zna da to nije lijepo.

Spustite se fizički na djetetovu razinu i recite nešto poput „Udario si Marka. Bio si ljut? Htio ti je uzeti bicikl? Znam, bio si ljut i nisi znao što napraviti pa si ga udario. Marko sad plače jer ga to boli. Idemo mu zajedno reći da nisi htio udariti?“

Bitno je da kad dođete kući nastavite s lekcijom: „Znaš li što si danas napravio Marku? Sjećaš se da si ga udario? Reci mi što je bilo, što te naljutilo?“ te mu ukazati na drugačije rješenje „Što ćeš idući put napraviti kad ti Marko pokuša uzeti bicikl dok ga ti još voziš?“

Znam, reći ćete mnogi sada, tko ima vremena i živaca za svu tu priču. Imaju oni koji žele odgojiti sretno i empatično dijete.

Mnogi će reći kako su njihovi roditelji njih odgajali i danas im ništa ne fali, a naslušali su se svega i što sad neka tamo žena njima govori kako da odgajaju svoje dijete.

Zaista, ništa im ne fali? A ta gorčina koja progovara, to osuđivanje i neprihvaćanje drugog mišljenja? Zar je hrvatsko društvo zaista pojam sreće, empatije i razumijevanja? Ako su nas sve tako lijepo odgajali, tko su svi ovi silni nesretni i bijesni ljudi oko nas, vječno nezadovoljni, a nerijetko i nasilni?

Budite pametniji od starijih generacija. Nasilje rađa nasilje, lijepa riječ rađa lijepe osjećaje. A takvi osjećaji nas čine sretnim osobama. Sretne osobe ne tuku druge ljude, i nježni su prema sebi.

Leave a Comment