NE TRAŽI ME, PREPORUČLJIVO ČITATI UZ DŽEZ

Sanijela Mataković: Ne traži me., Roman preporučljivo čitati uz džez., Ovim dvjema pričama jedino zajedničko je progon iz raja… stoji u uvodnim smijernicama… i nakon čitanja, povučeni pričama kao vodenim svrtlogom virom, brze pripovijedačke rijeke, nesputane, život rijeke, ostajem zadivljen., neobičnim., novim., žureči s čitanjem da vidim kako će zatvoriti ovaj pripovijedački mozaik, u koju cjelinu, i hoće li ove krhotine života završiti cjelinom, ucijelititi se ili biti ostavljene otvorene, otvorenom ranom, ranom koja je zarasla, zacijelila, srasla ili ranom koja ne zacjeljuje… ni jedno ni drugo, dominira i ostaje otvoreno ono pjesničko, svojevrsna je ovo pjesma u prozi., poetsko prozni uradak, sa svim odlikama i raznovrsnostima književnih žanrova.

Poetsko prozni mozaik počinje: „Prvi čovjekov grijeh: Zmija bijaše lukavija od sve zvjeradi što je stvori Jahve, Bog. Ona reče ženi: »Zar vam je Bog rekao da ne smijete jesti ni s jednog drveta u vrtu?«  2  Žena odgovori zmiji: »Plodove sa stabala u vrtu smijemo jesti.  3  Samo za plod stabla što je nasred vrta rekao je Bog: ‘Da ga niste jeli! I ne dirajte u nj, da ne umrete!’«  4  Nato će zmija ženi: »Ne, nećete umrijeti!  5  Nego, zna Bog: onog dana kad budete s njega jeli, otvorit će vam se oči, i vi ćete biti kao bogovi koji razlučuju dobro i zlo.«

Onda u ovom poetsko-proznome hodu kroz vrijeme, naizgled nepovezanom, ali samo naizgled, zatičemo se u starom Dubrovniku: „Ljeto 1621. Bilo je neobično vrelo. Toliko je bilo vruće da je se puk u potrazi za hladovinom pronalazio u crkvi Gospe od Danača gdje bi pred Gospinim kipom molili za kišu. Jer, nije bilo vode ni za ljude ni za blago. Zapravo bilo je vode na sve strane ali morske, slane. A tko je još morem žeđ gasio.“

Plovimo ovim vremeplovom: „Muževe su viđale rjeđe neko snijeg.“ „Ponavljao bi često “ne prodaju se zidovi, već duša prostora” … „Kada je sve pripremio skupio je otpatke da ih baci u koš. Međutim u stanu nije bilo kante za otpatke, te se s vrećicom uputio vanka. Ulica je bila osvjetljena ali nekako pusta. Kad je stigao do kontejnera, osjetio je hladan udarac u potiljak. Bio je dovoljno pri svijesti da kroz maglu ugleda lice crvenokose djevojke, koja je očito tražila njegov novčanik., a zatim nestala.“ „..uzela mi je novčanik – pusti novčanik ostavila ti je živu glavu.“

Poveznica mozaika priča – žena – muško-ženski odnosi, bezvremenost, vrijeme, spajanje krhotina riječi, likova, priča, prozni mozaik, i što sve ne, blistavo i briljantno, poetsko prozno štivo, o ženi i ne samo njoj.

„- žene su ti sinko moj opasne, sjeti se kako je već prva uništila muškarca i to ne samo njega, već cijeli muški rod. Je li ono bila jabuka – pitao je Mislav.“

Neoštećena u sebi Sanijela uvuče u pjesmu priču. Poetičnu, ali ne na štetu svog proznog karaktera. Predmet literarne opservacije su, također, i likovi koji su nosioci ove romaneskne radnje, njihovi socijalni i psihološki porazi i pobjede – njihove ”triumfalne kapije, usponi, a nadasve padovi, pa podizanja nakon životnoga sunovrata. U BiH i RH književnoj sferi Sanijela Mataković blista u raznim književnim rodovima i vrstama.

Analitičkim pristupom opservaciji romana potvrđuje se njegova teorijska specifičnost, njegov poetki oblik i njegov žanr. Na bazi romanesknog materijala i romaneskne pripovjedne opcije, odnosno na temelju sadržaja i metodologije koja je u funkciji pripovijedanja, na osnovu generalne tematike i izbora vremena (hronotopa; v. M. Bahtin, O romanu) u kojem se odvija ova ljudska  historija (balzakovska ljudska komedija)  –  u društvenom hermetizmu, u krugovima sličnim onim kod Dantea (Pakao) – može se formulisati oblik i vrsta ovoga „Romana“ dobivamo novi termin, termin Sanijelinog romana.

„Bio je naizgled običan jesenji dan. Na masivnom drvenom stolu mirisala je turska kava i baklava.“

„- Ponekad, ljudi podsjećaju na pirane. Dok bezdušno gutajući život, gutaju jedni druge.“

„Bili smo dva prosjaka bogata ljubavlju“.

Nastavite svoj niz ovog po svemu novog, a nadasve izuzetnoga poetsko pripovjedačkoga štiva, koje će vas ponijeti, i kojeg ćete bez da trepnete pročitati do kraja. Kapa ne do poda, kapa do podruma Sanijela.

 

Nikola Šimić Tonin

 688 total views,  1 views today

Leave a Comment

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa * (obavezno)