PROMOCIJOM ROMANA ILKE BARBARIĆA, otvorene kulturne večeri u galeriji NOA

Književnik i novinar Ilko Barbarić promovirao je svoj roman u širokobriješkoj umjetničkoj GALERIJI NOA.

O ROMANU “Zaključaj vrata” i dramskim uradcima govorio je novinar Frano Vukoja, ulomke je čitala profesorica i književnica Renata Naletilić, a predgovor teologinja i pravnica Kristina Bubalo.

Novinar Vkuoja istaknuo je Ilkino bogatstvo svakednevnog rječnika prisutnog u romanu.

 

PREDSTAVLJANJE ROMANA I DVIJU DRAMA ILKE BARBARIĆA

Frano Vukoja

Večeras predstavljamo književnu akciju 3 u 1: jedan roman – dvije komedije gratis! Imam u svojoj biblioteci više koktel-knjiga, kao pet drama Mire Gavrana ukoričene u jednu knjigu, ili sve drame Darija Džamonje u jednoj knjizi. Imam i kraćih romana od Ilkina „Zatvaraj vrata“, koji su svjetski bestseleri. Kratkoća je sestra talenta, rekao je Čehov. I vodim se tom mišlju možda malo i previše pišući najkraće književne forme, epigrame, aforizme, skrivečki haiku i onu „klasičnu“ poeziju. Netko je rekao da je aforizam roman koji je napisala lijenčina, pa sam i ja objavio roman „Jesenje lišće“ da operem tu ljagu i na vlastitoj se koži uvjerio koje su to „muke ježove“. I kako naći mjeru. Coelhovi (Koeljovi) bestseleri su redom kratki romani, ali se dugo pamte. Volim romane  koji se čitaju na dah, i volim čuti kad čitatelj neke moje knjige kaže da ju je pročitao u dahu, nije mu se dalo prekidati.

Jedan je pisac izdavaču donio jako debeo rukopis pa mu je izdavač prigovorio: Jesi li mogao napisati malo kraće? Ovaj mu je odgovorio: Nisam imao vremena napisati kraće! Netko piše brzo i lako, netko misli dugo i piše kratko. Najvažnije je da je napisano kvalitetno, aktualno i svevremeno. Dobri poznavatelji književnosti rekli su za moj roman da je pisan onako čisto, precizno, jasno, možda i pod utjecajem naviknutog novinskog načina pisanja. Moguće da toga ima i kod Ilke. Nije od onih pisaca poput Zane (Zejna) Greya (Greja) koji na pet stranica opisuje cedrovu šumu, niti poput Prousta nadugo i naširoko razglaba o okusu čaja u sjenci procvalih djevojaka.

Moto ove knjige glasi: Utjehu od ozbiljnosti života nalazim u smijehu, šali, komediji … Ilko je u romanu „Zatvaraj vrata“ kristalno jasan, zna što želi reći i toga se drži. Po onoj Tolstojevoj: Ako imaš što kazati svijetu, kaži! Ilko je svijetu književnosti i čitateljima kazao sve što je trebao reći o studentu Filipu koji se našao u nemilosti korone, izolaciji kao jednoj od najgorih kazni za čovjeka. Znam što je to jer sam osobno bio u toj situaciji, ne zbog bolesti ili zaraženosti, već zbog toga što sam zbog godine rođenja bio neprihvatljiv za druženje. Ne mogu se pohvaliti da sam spacijalno disciplinirana osoba prema sebi, ali sam jako odgovoran prema  drugima pa sam poštivao mjere, a osim toga smatrao sam da trebam biti dobar primjer. Relativno sam lako podnio tu izolaciju jer sam kao student doživio nešto suprotno od Filipa. Bio sam kao maspokovac istjeran – van! Naime, bio sam izbačen iz studentskog doma! Zamislite, dođete navečer u sred zime s tašnom iz Širokog u Zagreb kako bi se izvalio na svoj krevet i zaspao snom pravednike, a na postavljenoj porti u domu neki Ikin lik  „Špico“ (ili špiclov tadašnjeg sustava) ti rekne: Ne možeš ući u dom, ti si izbačen iz doma!

No, vratimo se Filipu iz Ilkina romana koji je zbog Covida 19 u izolaciji, koji ima Špicu kao neku vrst Big Brothera, autora proglasa o studentovoj izolaciji, „carinika“ koji na svoj način naplaćuje dostavu hrane, djevojku Silviju koja nije Julija, a pogotovo Penelopa, „logističara“ Mirka kojeg će uloviti „in flagranti“ sa Silvijom, ali ima Joea (Džoa), rokera koji će se pojaviti kao deus ex machina u grčkoj drami. Pomoći će kome je i kad najteže. Smijem se zakleti da je roker Joe autorov lirski subjekt. Ilku poznajem kao bubnjara nekih bendova od prije 30-ak godina. I ja sam imao one Joeove LP–ploče, ali i neke starije, pa mi je puno toga jasnije kad je rokerov lik i djelo u pitanju.

Slažem se autorom predgovora, dr. Markom Babićem, koji je Filipa usporedio s Ivicom Kičmanovićem u Kovačićevom romanu „U registraturi“. Emotivno sam vezan za taj roman jer sam statirao u tv-seriji po tom romanu u režiji Joakima Marušića. Ja sam u Ilkinom romanu prepoznao ponešto konderovski, a neki fragmenti u sva tri dijela ove trilogije podsjetili su me na jezik i stil Charlesa Bukowskog. Ilko je vrlo hrabar, izravan, konkretan, točan i sočan, govori živim jezikom… Joe Filipa poučava životu, a sam ponovno uči čitati – da bi mogao pratiti novovjeki jezik internetske džungle. Filip odrasta, zreliji je za izdaju, nevjeru, samoću, ljudsku zloću, ali i za svijest da uvijek postoji neki dobri stari roker, drugačiji od drugih, da postoji brat čovjek. Shvatio je da je život hrpa meda i žita. Stigao je na kolodvor i na Silvijin upit na mobitelu kamo ide, odgovara: Za nigdje! Svjestan je okruženja i činjenica. Nadamo se da ga je sve zajedno što ga je snašlo „naučilo pameti“, da neće odlutati, vjerujemo da će znati kamo i kako dalje. Čekamo Ilkin nastavak Filipove priče!

Ilko Barbarić služi se Stendhalevom „formulom“. Autor kultnog romana „Crveno i crno“ kazao je da je roman ogledalo koje promiče putovima. Kao da je predvidio film kao buduću umjetnost. Mislim da je roman „Zatvaraj vrata“ dobar predložak za igrani film, tema je aktualna, ali i svevremena.

Što reći o dva Ilkina dramska komada, komedije – „Štrajk glađu poslije ručka“ i „Nemoj preko telefona“.  Ovdašnjoj književnoj sceni nedostaje dramskih tekstova. U Antologiji hrvatske drame u BiH, koju je sastavio Veselko Koroman, nalazi se „Klupko“ Pere Budaka, nešto od Darija Džamonje, „Diva Grabovčeva“ fra Blage Karačića, „Rodijaci“ Petra Miloša, ukupno deset komada. Raduje me top da se Ilko odvažio nastaviti taj dramski niz. Posebno me veseli Ilkin živi jezik ovdašnji. Jezik Miloševa Rodijaka Ćipe, kume Mande sestre Ancile Bubalo, Martina Kravara, Ancilina brata fra Jakova, Ilije Đavruka Vladimira Pavlovića, moga Matiše Škijića Ilko je osvježio i obogatio nekim novim biserima koji mogu biti zanimljivi dečkima iz Erogaga, ali i Anti Kraljeviću, autoru Ričnika zapadnohercegovačkog govora.

Iline komedije zahtjevne su za uprizorenje, kako za redatelje, tako i glumce. Jednu komičnu monodramu i jednu komediju u kojoj igra bračni par ja bih zajednički nazvao „Tri lica traže pisca“. Pisca – lisca. U monodrami (komediji) „Nemoj preko telefona“ autor živim točnim i živahno sočnim jezikom hercegovačkog poduzetnika priča svoje „muke ježove“.

U komediji „Štrajk glađu poslije ručka“ (Bračne predigre) Ivo (direktor mjesnog staračkog doma) i supruga mu Tina (bankarica u usponu) sočnim jezičnim nadmetanjima, iskričavim eskapadama oslikavaju jedno popodne bračnog života tu negdje u Hercegovini. Ovaj jezični dvoboj kod OK bračnog korala podsjeti nas pomalo na Bergmanove „Prizore iz bračnog života“, pomalo i na kadrove Vrdoljakova filma „Ljubav i poneka psovka“, čak i na, onako po naslovu, na operu „Ljubav i zloba“ Vatroslava Lisinskog – bez namjere da budem pretenciozan. Ponovit ću da me Ilin sočni jezik nekako vuče na Bukowskog koji se u književnosti javio također u zreloj životnoj dobi. U Ilkinu jeziku miješaju se trpko i slatko, pa se doima nešto kao džin-tonik ili viski s Colom. Moram priznati da me nasmijao ovaj hercegovački Bukowski. Humor mu služi kao alat kako bi ironija bila što veća! A koja je poruka ovog književnog tropleta? Andre Gide rekao je da se poruke šalju poštom. Evo, sada i elektronskom.

Ilko potvrđuje činjenicu da je humor čuvar razuma, da daje smisla besmislu, da pravi reda u kaosu, da je padobran kojim se nečija „visina“ prizemljuje. Ovaj koktel „tri u jedan“ rendenska je slika Ilina duha, CT njegova bujnog temperamenta. Čestitam prijatelju Ilki, sada dvostrukom kolegi, i preporučam njegovu književnu „tricu“ za čitanje. Posebno ovo između redaka!

 

 

 

Sam autor pojassnio je što ga je nagnalo da napiše ovaj roman.

 84 total views,  1 views today

Leave a Comment

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa * (obavezno)